Osnovna škola bana Josipa Jelačića Zagreb

Dojam:

U početku sam bila uzbuđena, veselila sam se što ću slušati priču o nečijem životu, pogotovo ako je to od nekog svećenika koji priča kako je on postao svećenik, kako je dobio poziv, što ga je privuklo da se tako odlučio. Mene to inače jako zanima, zbog čega su oni postali svećenici . Želim čuti te priče, volim to slušati jer se u meni probudi želja za nečim, ja to razumijem i to će mi zauvijek ostati u srcu. Mene jako zanimaju te priče kako su dobili taj poziv.  Ja sam slušala takve priče npr. od profesorice Maje iz vjeronauka ili sada priču od don Mihovila, kada je don Mihovil pričao o svom životu, kako je on dobio poziv od Boga, to ovisi o životu kakvog si imao, nešto te iz života povuče, neki događaj koji te šokirao i pogodio, jednostavno u tom nekom trenutku osjetiš i hoćeš nešto drugačije, nešto posebno postići u svom životu, neko novo iskustvo koje voliš koje te čini sretnim. Ja to razumijem i zato volim slušati te priče jer me zanimaju i iz njih nešto saznam o Bogu, jednostavno me nešto potakne. To je taj doživljaj koji ne mogu puno opisati, jednostavno sam sretna kada slušam njihovu priču zašto su oni postali svećenici i to me zanima i hoću još nešto više saznati o njihovom životu. Na kraju kada je taj svećenik, don Mihovil završio sa svojom pričom, jako sam zaželjela da priča još više i da ne otiđe, da ga još slušam i gledam. Kada smo odlazili nešto me potaknulo u meni da počnem plakati, ali nisam. Bila sam dosta tužna što ga možda više neću vidjeti, da mi priča o svojem životu. Taj me doživljaj jako uzbudio i učinio sretnom. Jako bi voljela da sam to malo bolje objasnila, to što sam sada tu napisala u ovom sastavku, ali ne mogu više jer je to sve u meni i samo ja znam što osjećam jer znam da me neki neće razumjeti. (8c)

Dojam:

Mene je ova „pričaonica“ oduševila! Don Mihovil je počeo pričati i isprva sam mislila da je to bezveze, ali kako je sve više pričao i pričao, tj. prepričavao svoj život, ja sam sve više slušala i jako me odjednom zainteresiralo. Sviđao mi se način na koji nam je govorio o don Boscu i sebi i kako mu se odjednom život i razmišljanje promijenilo o Bogu, don Boscu, Crkvi i sebi. To je jako lijepa gesta što ne radi nešto iz koristi nego iz ljubavi i najbolje od svega toga je to što on uživa u svemu tome i ne kaje se zbog ničega, niti zbog toga što nema svoju djecu, ženu itd. Zato jer tuđa djeca su i njegova djeca, ženski rod gleda kao svoju majku i sestre... Čovjek jednostavno uživa u svome životu u tome što je svećenik i animator, što pomaže djeci i uglavnom u svemu što radi i nije mu žao ni zbog čega. To me oduševilo i nadahnulo. Tko zna možda se i ja odlučim za takav život. (8c)

Dojam:

Sviđale su mi se radionice, mislim da motiviraju i potiču na razmišljanje mladih. Predavanje nije bilo dosadno i nije bilo namijenjeno da djecu potakne da postanu svećenici ili ne znam ja što, već da ih osvijesti i pokaže im da je dobro činiti nešto za druge bez da se očekuje nešto zauzvrat. Isto tako, bilo bi dobro kada bi se radionice organizirale češće i ne samo u našoj školi. Iskreno, mislim da na njima naučimo više nego u samoj crkvi, jer je ono namijenjeno za nas, i organizirano je tako da ne bude dosadno, čak smo dio nas motivirani dovoljno da postanemo animatori u crkvi. Svećenik je rado odgovarao na sva naša pitanja, iako ih nije bilo puno. Drago mi je da smo dobili don Boscov životopis i bombone. (8c)

Dojam:

Mislim da je svećenik odlično prezentirao svoj stav. Nije nametao svoje mišljenje i govorio je iskreno. Jedna stvar koja me ponekad smeta je što nam se odrasli previše pokušavaju približiti na neki način s onim „sleng“ talkom. Mi bismo htjeli da svi budu svoji i ne trebaju svoj način govora prilagođavati nama. Poštujemo njihovo mišljenje, no mislim da se ne slažemo svi. Voljela bih raditi s djecom jer sam ih čuvala već u prošlosti i često su bezobrazni (baš kao i mi), no to daje neki poseban užitak. Mislim da se nikada ne bih mogla zarediti jer još nisam upoznata sa svim stavovima Crkve (svatko govori nešto svoje), a one s kojima jesam se ne slažem u potpunosti. Ja u potpunosti podupirem gayeve, transgender zajednicu, parove koji nisu oženjeni itd. S tim se Crkva možda ne slaže što smatram dvoličnim. Mislim da je dobar čovjek onaj koji poštuje sva bića jednako, tretira ih jednako i pomaže drugima. Ne vjerujem u neke dijelove Biblije, no s većinom se slažem i mislim da pomaže ljudima na nekoj duhovnoj razini. Postojao Bog ili ne, ljudi se uzdaju u njega kada im je najteže i ako im to pomaže nema razloga da ne vjeruju. Još jedna stvar koja me smeta je što većina kršćana koje sam upoznala (ne svi), mjere ljude po nekim svojim standardima i ne znaju gledati širu sliku. Ovaj svećenik nije bio takav, barem se nije činio. Mislim da je to jer je mlađi pa ima drugačija uvjerenja. (8c)

Dojam:

Svećenik koji nam je došao u školu, u početku sam mislila da će biti bezveze i da on nije uopće svećenik. Razlog zbog čega sam mislila da nije svećenik je njegov način govora. Mislila sam da su svećenici dosadni ljudi koji blebeću na misi i tjeraju nas u crkvu. Sve do danas. Ovaj svećenik je vrlo otvoren prema nama. Većina njih (svećenika) bi se prekrižila na pitanja koja smo postavljali. Vrlo je zabavan, ali najbitnije od svega otvoren i zanimljiv djeci. Htjela bih da on dolazi u našu crkvu. (8c)

Dojam:

Ova prezentacija mi se jako svidjela i bila je zanimljiva zbog toga kako nam je don Mihovil iskreno govorio o svome životu i putu prema poslanju svećenika i rada s djecom. Pričao nam je o svome djetinjstvu, kako je odrastao za vrijeme rata i kako mu je tata otišao u rat, a on je morao ostati doma kao najstariji član obitelji. Zatim nam je govorio o putu u Italiju i kako je tamo, s par tisuća osoba baš poput njega, mjesec dana boravio u duhovnoj kući i tamo se besplatno bavio sa djecom. Cijeli život ga je zanimalo pravo i mislim da je to super posao i zanimanje, ali dirnulo me to što ga poslije Italije više nije zanimalo pravo, nego djeca. Bilo mi ga je malo žao jer kako je postao svećenik, ne može ući u brak ili imati djecu. Priznao nam je da se osjeća malo tužno zbog toga jer nema svoje djece, ali rekao nam je da sva djeca s kojom se bavi su isto njegova djeca. To je bilo lijepo od njega. Osobno se ne bih htio baviti djecom ostatak života, makar ih volim, zato jer ne bih bio zadovoljan s takvim „poslom“. Ali ljudi poput ovog svećenika su po cijelom svijetu i trebalo bi ih biti više ako vole djecu zbog toga jer se oni brinu za djecu koja se loše osjećaju, nalaze se u nekoj depresiji i oni ih jednostavno zabavljaju. Mislim da je to jako lijepo od njih i vjerojatno svatko voli djecu, a ako ih posebno voliš, možda bi se mogao brinuti o njima ostatak života. (8c)

Dojam:

Dirnulo me kako je iskreno pričao o svome životu i što je sve proživio. Ja nikada ne bih mogla pred toliko ljudi pričati o sebi. Nije kao drugi svećenici. Zapravo je jako sličan nama. Don Mihovil je rekao kako time što je postao svećenik ima zapravo puno više djece, ali mi je to čudno jer ipak je lijepo imati vlastito dijete. Kada sam ga upitala kako se osjeća što nema vlastito dijete rekao je s jedne strane dobro, a s druge loše zato jer dijete nije vlasništvo nego čovjek kao i svi drugi. Mislila sam da će predavanje biti dosadno, ali sam se jako iznenadila. Ima potpuno drugačiji pogled na život od nas i mislim da nas je natjerao da malo mislimo o životu i drugima oko sebe, a ne samo na sebe. Pošto ja ne vjerujem u Boga, a pogotovo ne u Crkvu nisam se nadala ovako zanimljivom predavanju, ali sam se prevarila i drago mi je da sam otišla. Ljudi ponekad moraju probati nešto za što misle da im se neće dopasti baš kao što je bilo ovo predavanje. (8c)

Dojam:

Meni se svidio put don Mihovila. On je zaista prošao puno toga lošeg, da bi na kraju ispunio svoj životni cilj, a to je da radi s djecom i mladima. Ja ne bih otišao u svećenički red. Don Stjepan, naš župnik, je prošao skroz drugačiji životni put od don Mihovila. Meni se čini mnogo jednostavniji put do mog životnog cilja. Ja bih možda i postao animator, iako ne vjerujem u Boga, jer također želim pomagati drugima.(8c)

Dojam:

Priča svećenika Mihovila mi je bila vrlo zanimljiva. Sam svećenik Mihovil mi se čini kao jako zanimljiva osoba koja ima poučljivo djetinjstvo, tj. prošlost. Zadivljena sam njegovim razmišljanjem i stavom. Drago mi je što nam je organizirano nešto takvo jer nas može poučiti neke stvari koje nam mogu pomoći u životu. (8b)

Dojam:

Meni se jako svidjelo kod svećenika Mihovila njegova iskrenost i otvorenost prema nama, djeci koju uopće ne poznaje. Mislim da osoba treba biti vrlo hrabra kako bi priznala svoje nesavršenosti pred djecom koja bi to mogla shvatiti kao loš primjer. Svidjela mi se njegova zanimljiva životna priča u kojoj je govorio o svojim „ranama“. Jako je lijepo govorio o don Boscu. Zapravo, mogla sam zaključiti da Mihovil u početku nije uopće bio drugačiji od drugih teenagera, ali mi se sviđa kako se odlučio poći za svećenika i zavolio don Bosca, odnosno odlučio je krenuti njegovim putem. (8b)

Dojam:

U meni, u tom trenutku kad je don Mihovil govorio o svom malom dijelu života, se pojavilo nešto što mi je ukazalo da nas don Bosco gleda i raduje se. Svidjela mi se prezentacija o don Boscu jer je govorila o čovjeku koji voli djecu i time zapravo ukazuje da mi, danas sutra kad ćemo biti roditelji, da ne radimo pogreške radi kojih bi mogli žaliti do kraja života. Nitko, ni ti sam ne znaš što te očekuje u životu, jer te neke stvari mogu ubiti u pojam, odnosno povrijediti. (8c)

Dojam:

Uživala sam na predavanju. Uživala sam slušajući kako netko najprije govori o nečemu lijepom, pozitivnom, kako to zdušno priča, kako to voli... Volim slušati tako nešto jer me to uvijek zainteresira. Zanimljivo je vidjeti kako nije bitno iz kakve si obitelji, kakav si, to Bogu nije bitno. On jednostavno, kako su i rekli, loše može pretvoriti u dobro. Svatko doživi Božji poziv na drugačiji način. Lijepo je znati da ima ljudi poput don Mihovila koji vole i uživaju raditi s djecom. I nije im žao što su svećenici i što nemaju vlastitu obitelj. Oni imaju obitelj, samo malo drugačiju. Moram priznati da mi se pojam animatora više svidio nego inače. No, još uvijek ne znam bi li u budućnosti voljela biti animator. Ukratko, jako sam uživala u pričaonici. (8c)

Dojam:

Kada sam čuo priču don Mihovila, nisam vjerovao da je takva osoba svećenik. Kada je pričao da je volio cure, začudio sam se što se on toga odrekao, međutim svako sluša svoj osobni poziv i misli da je to za njega najbolje. Gledajući s moje strane, mislim da je jako veliko odricanje postati svećenik, postati salezijanac, gledaš svu tu djecu, a nemaš svoje. Osobno, mislim da još nije vrijeme za odlučivanje biti svećenik ili ne, ali po ovim pričama svidjelo mi se što svećenici rade i mislim da rade za dobrobit mladih. Gledajući s druge strane, ne biti svećenik, je to što svećenici nemaju djecu, ženu, ali mislim da ja ne bih izdržao „zatvoren“ u samostanu i samo molio, s moje strane to je suludo. No radionica kao radionica bila je dobra i doista interesantna. (8c)

Dojam:

U početku sam bila uzbuđena, veselila sam se što ću slušati priču o nečijem životu, pogotovo ako je to od nekog svećenika koji priča kako je on postao svećenik, kako je dobio poziv, što ga je privuklo da se tako odlučio. Mene to inače jako zanima, zbog čega su oni postali svećenici . Želim čuti te priče, volim to slušati jer se u meni probudi želja za nečim, ja to razumijem i to će mi zauvijek ostati u srcu. Mene jako zanimaju te priče kako su dobili taj poziv.  Ja sam slušala takve priče npr. od profesorice Maje iz vjeronauka ili sada priču od don Mihovila, kada je don Mihovil pričao o svom životu, kako je on dobio poziv od Boga, to ovisi o životu kakvog si imao, nešto te iz života povuče, neki događaj koji te šokirao i pogodio, jednostavno u tom nekom trenutku osjetiš i hoćeš nešto drugačije, nešto posebno postići u svom životu, neko novo iskustvo koje voliš koje te čini sretnim. Ja to razumijem i zato volim slušati te priče jer me zanimaju i iz njih nešto saznam o Bogu, jednostavno me nešto potakne. To je taj doživljaj koji ne mogu puno opisati, jednostavno sam sretna kada slušam njihovu priču zašto su oni postali svećenici i to me zanima i hoću još nešto više saznati o njihovom životu. Na kraju kada je taj svećenik, don Mihovil završio sa svojom pričom, jako sam zaželjela da priča još više i da ne otiđe, da ga još slušam i gledam. Kada smo odlazili nešto me potaknulo u meni da počnem plakati, ali nisam. Bila sam dosta tužna što ga možda više neću vidjeti, da mi priča o svojem životu. Taj me doživljaj jako uzbudio i učinio sretnom. Jako bi voljela da sam to malo bolje objasnila, to što sam sada tu napisala u ovom sastavku, ali ne mogu više jer je to sve u meni i samo ja znam što osjećam jer znam da me neki neće razumjeti. (8c)

Dojam:

Mene je ova „pričaonica“ oduševila! Don Mihovil je počeo pričati i isprva sam mislila da je to bezveze, ali kako je sve više pričao i pričao, tj. prepričavao svoj život, ja sam sve više slušala i jako me odjednom zainteresiralo. Sviđao mi se način na koji nam je govorio o don Boscu i sebi i kako mu se odjednom život i razmišljanje promijenilo o Bogu, don Boscu, Crkvi i sebi. To je jako lijepa gesta što ne radi nešto iz koristi nego iz ljubavi i najbolje od svega toga je to što on uživa u svemu tome i ne kaje se zbog ničega, niti zbog toga što nema svoju djecu, ženu itd. Zato jer tuđa djeca su i njegova djeca, ženski rod gleda kao svoju majku i sestre... Čovjek jednostavno uživa u svome životu u tome što je svećenik i animator, što pomaže djeci i uglavnom u svemu što radi i nije mu žao ni zbog čega. To me oduševilo i nadahnulo. Tko zna možda se i ja odlučim za takav život. (8c)

Dojam:

Sviđale su mi se radionice, mislim da motiviraju i potiču na razmišljanje mladih. Predavanje nije bilo dosadno i nije bilo namijenjeno da djecu potakne da postanu svećenici ili ne znam ja što, već da ih osvijesti i pokaže im da je dobro činiti nešto za druge bez da se očekuje nešto zauzvrat. Isto tako, bilo bi dobro kada bi se radionice organizirale češće i ne samo u našoj školi. Iskreno, mislim da na njima naučimo više nego u samoj crkvi, jer je ono namijenjeno za nas, i organizirano je tako da ne bude dosadno, čak smo dio nas motivirani dovoljno da postanemo animatori u crkvi. Svećenik je rado odgovarao na sva naša pitanja, iako ih nije bilo puno. Drago mi je da smo dobili don Boscov životopis i bombone. (8c)

Dojam:

Mislim da je svećenik odlično prezentirao svoj stav. Nije nametao svoje mišljenje i govorio je iskreno. Jedna stvar koja me ponekad smeta je što nam se odrasli previše pokušavaju približiti na neki način s onim „sleng“ talkom. Mi bismo htjeli da svi budu svoji i ne trebaju svoj način govora prilagođavati nama. Poštujemo njihovo mišljenje, no mislim da se ne slažemo svi. Voljela bih raditi s djecom jer sam ih čuvala već u prošlosti i često su bezobrazni (baš kao i mi), no to daje neki poseban užitak. Mislim da se nikada ne bih mogla zarediti jer još nisam upoznata sa svim stavovima Crkve (svatko govori nešto svoje), a one s kojima jesam se ne slažem u potpunosti. Ja u potpunosti podupirem gayeve, transgender zajednicu, parove koji nisu oženjeni itd. S tim se Crkva možda ne slaže što smatram dvoličnim. Mislim da je dobar čovjek onaj koji poštuje sva bića jednako, tretira ih jednako i pomaže drugima. Ne vjerujem u neke dijelove Biblije, no s većinom se slažem i mislim da pomaže ljudima na nekoj duhovnoj razini. Postojao Bog ili ne, ljudi se uzdaju u njega kada im je najteže i ako im to pomaže nema razloga da ne vjeruju. Još jedna stvar koja me smeta je što većina kršćana koje sam upoznala (ne svi), mjere ljude po nekim svojim standardima i ne znaju gledati širu sliku. Ovaj svećenik nije bio takav, barem se nije činio. Mislim da je to jer je mlađi pa ima drugačija uvjerenja. (8c)

Dojam:

Svećenik koji nam je došao u školu, u početku sam mislila da će biti bezveze i da on nije uopće svećenik. Razlog zbog čega sam mislila da nije svećenik je njegov način govora. Mislila sam da su svećenici dosadni ljudi koji blebeću na misi i tjeraju nas u crkvu. Sve do danas. Ovaj svećenik je vrlo otvoren prema nama. Većina njih (svećenika) bi se prekrižila na pitanja koja smo postavljali. Vrlo je zabavan, ali najbitnije od svega otvoren i zanimljiv djeci. Htjela bih da on dolazi u našu crkvu. (8c)

Dojam:

Ova prezentacija mi se jako svidjela i bila je zanimljiva zbog toga kako nam je don Mihovil iskreno govorio o svome životu i putu prema poslanju svećenika i rada s djecom. Pričao nam je o svome djetinjstvu, kako je odrastao za vrijeme rata i kako mu je tata otišao u rat, a on je morao ostati doma kao najstariji član obitelji. Zatim nam je govorio o putu u Italiju i kako je tamo, s par tisuća osoba baš poput njega, mjesec dana boravio u duhovnoj kući i tamo se besplatno bavio sa djecom. Cijeli život ga je zanimalo pravo i mislim da je to super posao i zanimanje, ali dirnulo me to što ga poslije Italije više nije zanimalo pravo, nego djeca. Bilo mi ga je malo žao jer kako je postao svećenik, ne može ući u brak ili imati djecu. Priznao nam je da se osjeća malo tužno zbog toga jer nema svoje djece, ali rekao nam je da sva djeca s kojom se bavi su isto njegova djeca. To je bilo lijepo od njega. Osobno se ne bih htio baviti djecom ostatak života, makar ih volim, zato jer ne bih bio zadovoljan s takvim „poslom“. Ali ljudi poput ovog svećenika su po cijelom svijetu i trebalo bi ih biti više ako vole djecu zbog toga jer se oni brinu za djecu koja se loše osjećaju, nalaze se u nekoj depresiji i oni ih jednostavno zabavljaju. Mislim da je to jako lijepo od njih i vjerojatno svatko voli djecu, a ako ih posebno voliš, možda bi se mogao brinuti o njima ostatak života. (8c)

Dojam:

Dirnulo me kako je iskreno pričao o svome životu i što je sve proživio. Ja nikada ne bih mogla pred toliko ljudi pričati o sebi. Nije kao drugi svećenici. Zapravo je jako sličan nama. Don Mihovil je rekao kako time što je postao svećenik ima zapravo puno više djece, ali mi je to čudno jer ipak je lijepo imati vlastito dijete. Kada sam ga upitala kako se osjeća što nema vlastito dijete rekao je s jedne strane dobro, a s druge loše zato jer dijete nije vlasništvo nego čovjek kao i svi drugi. Mislila sam da će predavanje biti dosadno, ali sam se jako iznenadila. Ima potpuno drugačiji pogled na život od nas i mislim da nas je natjerao da malo mislimo o životu i drugima oko sebe, a ne samo na sebe. Pošto ja ne vjerujem u Boga, a pogotovo ne u Crkvu nisam se nadala ovako zanimljivom predavanju, ali sam se prevarila i drago mi je da sam otišla. Ljudi ponekad moraju probati nešto za što misle da im se neće dopasti baš kao što je bilo ovo predavanje. (8c)

Dojam:

Meni se svidio put don Mihovila. On je zaista prošao puno toga lošeg, da bi na kraju ispunio svoj životni cilj, a to je da radi s djecom i mladima. Ja ne bih otišao u svećenički red. Don Stjepan, naš župnik, je prošao skroz drugačiji životni put od don Mihovila. Meni se čini mnogo jednostavniji put do mog životnog cilja. Ja bih možda i postao animator, iako ne vjerujem u Boga, jer također želim pomagati drugima.(8c)

Dojam:

Priča svećenika Mihovila mi je bila vrlo zanimljiva. Sam svećenik Mihovil mi se čini kao jako zanimljiva osoba koja ima poučljivo djetinjstvo, tj. prošlost. Zadivljena sam njegovim razmišljanjem i stavom. Drago mi je što nam je organizirano nešto takvo jer nas može poučiti neke stvari koje nam mogu pomoći u životu. (8b)

Dojam:

Meni se jako svidjelo kod svećenika Mihovila njegova iskrenost i otvorenost prema nama, djeci koju uopće ne poznaje. Mislim da osoba treba biti vrlo hrabra kako bi priznala svoje nesavršenosti pred djecom koja bi to mogla shvatiti kao loš primjer. Svidjela mi se njegova zanimljiva životna priča u kojoj je govorio o svojim „ranama“. Jako je lijepo govorio o don Boscu. Zapravo, mogla sam zaključiti da Mihovil u početku nije uopće bio drugačiji od drugih teenagera, ali mi se sviđa kako se odlučio poći za svećenika i zavolio don Bosca, odnosno odlučio je krenuti njegovim putem. (8b)

Dojam:

U meni, u tom trenutku kad je don Mihovil govorio o svom malom dijelu života, se pojavilo nešto što mi je ukazalo da nas don Bosco gleda i raduje se. Svidjela mi se prezentacija o don Boscu jer je govorila o čovjeku koji voli djecu i time zapravo ukazuje da mi, danas sutra kad ćemo biti roditelji, da ne radimo pogreške radi kojih bi mogli žaliti do kraja života. Nitko, ni ti sam ne znaš što te očekuje u životu, jer te neke stvari mogu ubiti u pojam, odnosno povrijediti. (8c)

Dojam:

Uživala sam na predavanju. Uživala sam slušajući kako netko najprije govori o nečemu lijepom, pozitivnom, kako to zdušno priča, kako to voli... Volim slušati tako nešto jer me to uvijek zainteresira. Zanimljivo je vidjeti kako nije bitno iz kakve si obitelji, kakav si, to Bogu nije bitno. On jednostavno, kako su i rekli, loše može pretvoriti u dobro. Svatko doživi Božji poziv na drugačiji način. Lijepo je znati da ima ljudi poput don Mihovila koji vole i uživaju raditi s djecom. I nije im žao što su svećenici i što nemaju vlastitu obitelj. Oni imaju obitelj, samo malo drugačiju. Moram priznati da mi se pojam animatora više svidio nego inače. No, još uvijek ne znam bi li u budućnosti voljela biti animator. Ukratko, jako sam uživala u pričaonici. (8c)

Dojam:

Kada sam čuo priču don Mihovila, nisam vjerovao da je takva osoba svećenik. Kada je pričao da je volio cure, začudio sam se što se on toga odrekao, međutim svako sluša svoj osobni poziv i misli da je to za njega najbolje. Gledajući s moje strane, mislim da je jako veliko odricanje postati svećenik, postati salezijanac, gledaš svu tu djecu, a nemaš svoje. Osobno, mislim da još nije vrijeme za odlučivanje biti svećenik ili ne, ali po ovim pričama svidjelo mi se što svećenici rade i mislim da rade za dobrobit mladih. Gledajući s druge strane, ne biti svećenik, je to što svećenici nemaju djecu, ženu, ali mislim da ja ne bih izdržao „zatvoren“ u samostanu i samo molio, s moje strane to je suludo. No radionica kao radionica bila je dobra i doista interesantna. (8c)

Dojam:

U početku sam bila uzbuđena, veselila sam se što ću slušati priču o nečijem životu, pogotovo ako je to od nekog svećenika koji priča kako je on postao svećenik, kako je dobio poziv, što ga je privuklo da se tako odlučio. Mene to inače jako zanima, zbog čega su oni postali svećenici . Želim čuti te priče, volim to slušati jer se u meni probudi želja za nečim, ja to razumijem i to će mi zauvijek ostati u srcu. Mene jako zanimaju te priče kako su dobili taj poziv.  Ja sam slušala takve priče npr. od profesorice Maje iz vjeronauka ili sada priču od don Mihovila, kada je don Mihovil pričao o svom životu, kako je on dobio poziv od Boga, to ovisi o životu kakvog si imao, nešto te iz života povuče, neki događaj koji te šokirao i pogodio, jednostavno u tom nekom trenutku osjetiš i hoćeš nešto drugačije, nešto posebno postići u svom životu, neko novo iskustvo koje voliš koje te čini sretnim. Ja to razumijem i zato volim slušati te priče jer me zanimaju i iz njih nešto saznam o Bogu, jednostavno me nešto potakne. To je taj doživljaj koji ne mogu puno opisati, jednostavno sam sretna kada slušam njihovu priču zašto su oni postali svećenici i to me zanima i hoću još nešto više saznati o njihovom životu. Na kraju kada je taj svećenik, don Mihovil završio sa svojom pričom, jako sam zaželjela da priča još više i da ne otiđe, da ga još slušam i gledam. Kada smo odlazili nešto me potaknulo u meni da počnem plakati, ali nisam. Bila sam dosta tužna što ga možda više neću vidjeti, da mi priča o svojem životu. Taj me doživljaj jako uzbudio i učinio sretnom. Jako bi voljela da sam to malo bolje objasnila, to što sam sada tu napisala u ovom sastavku, ali ne mogu više jer je to sve u meni i samo ja znam što osjećam jer znam da me neki neće razumjeti. (8c)

Dojam:

Mene je ova „pričaonica“ oduševila! Don Mihovil je počeo pričati i isprva sam mislila da je to bezveze, ali kako je sve više pričao i pričao, tj. prepričavao svoj život, ja sam sve više slušala i jako me odjednom zainteresiralo. Sviđao mi se način na koji nam je govorio o don Boscu i sebi i kako mu se odjednom život i razmišljanje promijenilo o Bogu, don Boscu, Crkvi i sebi. To je jako lijepa gesta što ne radi nešto iz koristi nego iz ljubavi i najbolje od svega toga je to što on uživa u svemu tome i ne kaje se zbog ničega, niti zbog toga što nema svoju djecu, ženu itd. Zato jer tuđa djeca su i njegova djeca, ženski rod gleda kao svoju majku i sestre... Čovjek jednostavno uživa u svome životu u tome što je svećenik i animator, što pomaže djeci i uglavnom u svemu što radi i nije mu žao ni zbog čega. To me oduševilo i nadahnulo. Tko zna možda se i ja odlučim za takav život. (8c)

Dojam:

Sviđale su mi se radionice, mislim da motiviraju i potiču na razmišljanje mladih. Predavanje nije bilo dosadno i nije bilo namijenjeno da djecu potakne da postanu svećenici ili ne znam ja što, već da ih osvijesti i pokaže im da je dobro činiti nešto za druge bez da se očekuje nešto zauzvrat. Isto tako, bilo bi dobro kada bi se radionice organizirale češće i ne samo u našoj školi. Iskreno, mislim da na njima naučimo više nego u samoj crkvi, jer je ono namijenjeno za nas, i organizirano je tako da ne bude dosadno, čak smo dio nas motivirani dovoljno da postanemo animatori u crkvi. Svećenik je rado odgovarao na sva naša pitanja, iako ih nije bilo puno. Drago mi je da smo dobili don Boscov životopis i bombone. (8c)

Dojam:

Mislim da je svećenik odlično prezentirao svoj stav. Nije nametao svoje mišljenje i govorio je iskreno. Jedna stvar koja me ponekad smeta je što nam se odrasli previše pokušavaju približiti na neki način s onim „sleng“ talkom. Mi bismo htjeli da svi budu svoji i ne trebaju svoj način govora prilagođavati nama. Poštujemo njihovo mišljenje, no mislim da se ne slažemo svi. Voljela bih raditi s djecom jer sam ih čuvala već u prošlosti i često su bezobrazni (baš kao i mi), no to daje neki poseban užitak. Mislim da se nikada ne bih mogla zarediti jer još nisam upoznata sa svim stavovima Crkve (svatko govori nešto svoje), a one s kojima jesam se ne slažem u potpunosti. Ja u potpunosti podupirem gayeve, transgender zajednicu, parove koji nisu oženjeni itd. S tim se Crkva možda ne slaže što smatram dvoličnim. Mislim da je dobar čovjek onaj koji poštuje sva bića jednako, tretira ih jednako i pomaže drugima. Ne vjerujem u neke dijelove Biblije, no s većinom se slažem i mislim da pomaže ljudima na nekoj duhovnoj razini. Postojao Bog ili ne, ljudi se uzdaju u njega kada im je najteže i ako im to pomaže nema razloga da ne vjeruju. Još jedna stvar koja me smeta je što većina kršćana koje sam upoznala (ne svi), mjere ljude po nekim svojim standardima i ne znaju gledati širu sliku. Ovaj svećenik nije bio takav, barem se nije činio. Mislim da je to jer je mlađi pa ima drugačija uvjerenja. (8c)

Dojam:

Svećenik koji nam je došao u školu, u početku sam mislila da će biti bezveze i da on nije uopće svećenik. Razlog zbog čega sam mislila da nije svećenik je njegov način govora. Mislila sam da su svećenici dosadni ljudi koji blebeću na misi i tjeraju nas u crkvu. Sve do danas. Ovaj svećenik je vrlo otvoren prema nama. Većina njih (svećenika) bi se prekrižila na pitanja koja smo postavljali. Vrlo je zabavan, ali najbitnije od svega otvoren i zanimljiv djeci. Htjela bih da on dolazi u našu crkvu. (8c)

Dojam:

Ova prezentacija mi se jako svidjela i bila je zanimljiva zbog toga kako nam je don Mihovil iskreno govorio o svome životu i putu prema poslanju svećenika i rada s djecom. Pričao nam je o svome djetinjstvu, kako je odrastao za vrijeme rata i kako mu je tata otišao u rat, a on je morao ostati doma kao najstariji član obitelji. Zatim nam je govorio o putu u Italiju i kako je tamo, s par tisuća osoba baš poput njega, mjesec dana boravio u duhovnoj kući i tamo se besplatno bavio sa djecom. Cijeli život ga je zanimalo pravo i mislim da je to super posao i zanimanje, ali dirnulo me to što ga poslije Italije više nije zanimalo pravo, nego djeca. Bilo mi ga je malo žao jer kako je postao svećenik, ne može ući u brak ili imati djecu. Priznao nam je da se osjeća malo tužno zbog toga jer nema svoje djece, ali rekao nam je da sva djeca s kojom se bavi su isto njegova djeca. To je bilo lijepo od njega. Osobno se ne bih htio baviti djecom ostatak života, makar ih volim, zato jer ne bih bio zadovoljan s takvim „poslom“. Ali ljudi poput ovog svećenika su po cijelom svijetu i trebalo bi ih biti više ako vole djecu zbog toga jer se oni brinu za djecu koja se loše osjećaju, nalaze se u nekoj depresiji i oni ih jednostavno zabavljaju. Mislim da je to jako lijepo od njih i vjerojatno svatko voli djecu, a ako ih posebno voliš, možda bi se mogao brinuti o njima ostatak života. (8c)

Dojam:

Dirnulo me kako je iskreno pričao o svome životu i što je sve proživio. Ja nikada ne bih mogla pred toliko ljudi pričati o sebi. Nije kao drugi svećenici. Zapravo je jako sličan nama. Don Mihovil je rekao kako time što je postao svećenik ima zapravo puno više djece, ali mi je to čudno jer ipak je lijepo imati vlastito dijete. Kada sam ga upitala kako se osjeća što nema vlastito dijete rekao je s jedne strane dobro, a s druge loše zato jer dijete nije vlasništvo nego čovjek kao i svi drugi. Mislila sam da će predavanje biti dosadno, ali sam se jako iznenadila. Ima potpuno drugačiji pogled na život od nas i mislim da nas je natjerao da malo mislimo o životu i drugima oko sebe, a ne samo na sebe. Pošto ja ne vjerujem u Boga, a pogotovo ne u Crkvu nisam se nadala ovako zanimljivom predavanju, ali sam se prevarila i drago mi je da sam otišla. Ljudi ponekad moraju probati nešto za što misle da im se neće dopasti baš kao što je bilo ovo predavanje. (8c)

Dojam:

Meni se svidio put don Mihovila. On je zaista prošao puno toga lošeg, da bi na kraju ispunio svoj životni cilj, a to je da radi s djecom i mladima. Ja ne bih otišao u svećenički red. Don Stjepan, naš župnik, je prošao skroz drugačiji životni put od don Mihovila. Meni se čini mnogo jednostavniji put do mog životnog cilja. Ja bih možda i postao animator, iako ne vjerujem u Boga, jer također želim pomagati drugima.(8c)

Dojam:

Priča svećenika Mihovila mi je bila vrlo zanimljiva. Sam svećenik Mihovil mi se čini kao jako zanimljiva osoba koja ima poučljivo djetinjstvo, tj. prošlost. Zadivljena sam njegovim razmišljanjem i stavom. Drago mi je što nam je organizirano nešto takvo jer nas može poučiti neke stvari koje nam mogu pomoći u životu. (8b)

Dojam:

Meni se jako svidjelo kod svećenika Mihovila njegova iskrenost i otvorenost prema nama, djeci koju uopće ne poznaje. Mislim da osoba treba biti vrlo hrabra kako bi priznala svoje nesavršenosti pred djecom koja bi to mogla shvatiti kao loš primjer. Svidjela mi se njegova zanimljiva životna priča u kojoj je govorio o svojim „ranama“. Jako je lijepo govorio o don Boscu. Zapravo, mogla sam zaključiti da Mihovil u početku nije uopće bio drugačiji od drugih teenagera, ali mi se sviđa kako se odlučio poći za svećenika i zavolio don Bosca, odnosno odlučio je krenuti njegovim putem. (8b)

Dojam:

U meni, u tom trenutku kad je don Mihovil govorio o svom malom dijelu života, se pojavilo nešto što mi je ukazalo da nas don Bosco gleda i raduje se. Svidjela mi se prezentacija o don Boscu jer je govorila o čovjeku koji voli djecu i time zapravo ukazuje da mi, danas sutra kad ćemo biti roditelji, da ne radimo pogreške radi kojih bi mogli žaliti do kraja života. Nitko, ni ti sam ne znaš što te očekuje u životu, jer te neke stvari mogu ubiti u pojam, odnosno povrijediti. (8c)

Dojam:

Uživala sam na predavanju. Uživala sam slušajući kako netko najprije govori o nečemu lijepom, pozitivnom, kako to zdušno priča, kako to voli... Volim slušati tako nešto jer me to uvijek zainteresira. Zanimljivo je vidjeti kako nije bitno iz kakve si obitelji, kakav si, to Bogu nije bitno. On jednostavno, kako su i rekli, loše može pretvoriti u dobro. Svatko doživi Božji poziv na drugačiji način. Lijepo je znati da ima ljudi poput don Mihovila koji vole i uživaju raditi s djecom. I nije im žao što su svećenici i što nemaju vlastitu obitelj. Oni imaju obitelj, samo malo drugačiju. Moram priznati da mi se pojam animatora više svidio nego inače. No, još uvijek ne znam bi li u budućnosti voljela biti animator. Ukratko, jako sam uživala u pričaonici. (8c)

Dojam:

Kada sam čuo priču don Mihovila, nisam vjerovao da je takva osoba svećenik. Kada je pričao da je volio cure, začudio sam se što se on toga odrekao, međutim svako sluša svoj osobni poziv i misli da je to za njega najbolje. Gledajući s moje strane, mislim da je jako veliko odricanje postati svećenik, postati salezijanac, gledaš svu tu djecu, a nemaš svoje. Osobno, mislim da još nije vrijeme za odlučivanje biti svećenik ili ne, ali po ovim pričama svidjelo mi se što svećenici rade i mislim da rade za dobrobit mladih. Gledajući s druge strane, ne biti svećenik, je to što svećenici nemaju djecu, ženu, ali mislim da ja ne bih izdržao „zatvoren“ u samostanu i samo molio, s moje strane to je suludo. No radionica kao radionica bila je dobra i doista interesantna. (8c)